Organizacija 4C

''Kada je u jednoj organizaciji kompetitivni i institucionalni kontekst vrlo nesiguran, kada su ciljevi nestalni i teško ostvarivi, kada su procesi veoma nesigurni i prolaze kroz umreženu organizaciju, kada tehnologija ili procesi reinženjeringa potresaju organizaciju, kada inovacija potječe, u dobroj mjeri, od osoba, kada se očekuje suradnja i između osoba pozicija kojih je međusobno udaljena, kada znanje poprima stratešku važnost i kada treba usmjeriti ka istom cilju i reificirano znanje i znanje osoba, tada 'svaki čvor mreže', na svakoj razini mreže, treba potencirati ne samo znanja, nego i vlastite sustave kooperacije i komunikacije, usmjeravajući k istom cilju i zajednicu i organizaciju.''¹

Model 4C se koristi za definiranje osnovnih dimenzija za razvoj kompleksnih organizacija, u okviru dobro artikuliranog teorijskog plana s ciljem poboljšanja njihove učinkovitosti i uspješnosti. Postoje najmanje tri važna svojstva koja su tipična za takve organizacije, a to su:

• formalna struktura, u kadrovima, procedurama i rutinskim aktivnostima koje omogućuju sustavu da preživljava i da se dalje razvija (racionalni sustav);

• sustav zajednica koje se temelje na suradnji, glede zajedničkih ciljeva i vrijednosti (prirodni sustav);

• forma otvorenog sustava, prema kojemu je institucija upravljač uslužnih procesa, u stalnom dijalogu s vanjskim svijetom (otvoreni sustav).

Ukratko, takve se organizacije smatraju umreženim organizacijama koje se predstavljaju kao suvremene i stručne zajednice, usmjerene prema rezultatima kroz tijesnu unutarnju kooperaciju i široku komunkaciju zajedničkih znanja.

Drugim riječima, takva institucija treba težiti da djeluje kao odgojna zajednica u kojoj se zajednički rad uspješno odvija i koja se uspješno uklapa u pripadno područje i njegove probleme te koja prenosi znanja usvojena iz vanjskog svijeta i preobražava ih u uspješna i učinkovita odgojna rješenja pri čemu je putem mreže povezana s vanjskim svijetom kao što je to prikazano na slici 5.3.²

Slika .72. Organizacija 4C

Skraćenica 4C u talijanskom jeziku označava četiri osnovne dimenzije sustava, a to su:

• Suvremena zajednica usmjerena prema inovaciji (tal. comunità performante orientata all’innovazione). To mora biti zajednica koja ustraje na ostvarenju svojih ciljeva, te u kojoj se isprepliću stvaralački i socijalni procesi.

• Tijesna unutarnja kooperacija (tal. cooperazione intrinseca) u kojoj osobe zajedno surađuju na postizanju zajedničkih ciljeva, koristeći se zajedničkim tehnologijama i pravilima, koja su djelomično razvili i sami članovi organizacije. Znači unutarnja suradnja odnosi se na djelovanje organizacije ljudi kao zajednice koja teži istim ciljevima, te koja funkcionira kao jedinka i snažnom unutarnjom suradnjom ostvaruje željene ciljeve.

• Široka komunikacija (tal. comunicazione estesa) koja se temelji na mnogim oblicima međusobne komunikacije i podržavana je od strane različitih vrsta medija (npr. Internet). Poduzeće je vrlo dobro povezano sa svojom okolinom, te ostvaruje široku komunikaciju diljem svijeta putem raznih vrsta medija, čime stječe nova iskustva, te nalazi svoje buduće partnere i sl.

• Zajednička znanja (tal. conoscenza condivisa) koja dijele članovi organizacije zadatak kojih je promicanje i upravljanje, na optimalan način, svim oblicima znanja do kojih se došlo unutar organizacije te znanja stečenih izvan organizacije. Organizacija dakle mora imati sustav upravljanja zajedničkim znanjem (stvariti, povećavati i dijeliti).

Organizaciju 4C možemo definirati kao model ili organizaciju koju formira zajednica. Ona se koristi širokom komunikacijom, zajedničkim znanjem, te unutarnjom suradnjom kako bi ostvarila inovacije.³

Osim navedenih, također postoji i karakteristika koja se očituje u tome što se model 4C može primijeniti na svim razinama organizacije to jest na:⁴

• Razini pojedinca ili individualnoj razini;

• Razini procesa (mikrostruktura);

• Razini poduzeća;

• Razini poslovne okoline (investitori, distributeri, dobavljači, potrošači i sl.).

Osnovni prerogativ na koji se nadovezuje opći proces promjene, vezan je za pojam mreže. Butera naglašava višeznačnu prirodu tog termina jer aludira na različite primjene: telematske mreže, procesne mreže, mreže odnosa, mreže znanja, mreže poduzeća, mreže između poduzeća i područja itd.

Termin mreža primjenjuje se izričito za označavanje svih vrsta povezanosti. S organizacijskog motrišta, pojam mreže svakako odgovara sustavu odnosa između sudionika u mreži, vezama između subjekata koji imaju za cilj realizirati isti proces proizvodnje i/ili business, vezama između sustava koordinacije i upravljanja.

Poboljšanja kvalitete postojećih veza između subjekata povezanih u mrežu, kao i mogućnost da im se osigura trajanje u vremenu, ovise o ''sposobnosti da se prijeđe iz prirodne mreže (gotovo spontani rezultat međudjelovanja između veza i sudionika sustava) na upravljanu mrežu koja proizlazi iz promišljenog djelovanja sudionika i koja zahtijeva specifičan posao planiranja''.⁵

U tom smislu, na temelju postojeće literature na temu organizacijskih mreža, autor Carbognin uočava četiri ključna čimbenika koji karakteriziraju stvarnu strukturu mreže, za razliku od epizodičnih sporazuma, ograničenih u vremenu, a odnose se na specifična iskustva.

1. Formalizacija projekta koja konkretizira, unutar kompleksnog plana radnji i postupaka, odnos između uključenih subjekata.

2. Stvaranje jednog ili više zajedničkih organa, zaduženih za praćenje, za provjeru, za definiranje i za savjetovanje i koji djeluju u skladu s dogovornim projektom.

3. Postojanje predanog osoblja koje predstavlja pokretačku snagu inicijative, na temelju i vlastitog stručnog know how-a, i koje će provoditi potrebne strategije koordinacije, integracije i olakšavanja odnosa u mreži.

4. Dogovorena definicija o obliku upravljanja projektom koja se odnosi na funkcije znanstvenog savjetovanja, pravce rada i planiranja, upravljanje i provjeru.

U okviru složenih organizacija, preobrazba organizacije u strukturu umreženog tipa od bitne je važnosti jer omogućuje da se od tradicionalne birokratske i vertikalne strukture razviju prema ''horizontalnijim'' oblicima, uzajamno djelujućima i usmjerenima k suradnji među sastavnicama sustava koje sudjeluju u realizaciji oblikovnog proizvoda, uvodeći nove metode i potpuno nove komunikacijske tokove.

Naime, novo preoblikovanje međuljudskih i međuinstitucionalnih odnosa koje takav organizacijski model, bilo na razini pojedinačne institucije, bilo na širem teritorijalnom planu, predstavlja ključni trenutak jednog inovacijskog procesa koji, s jedne strane usmjerava pozornost na potrebe potrošača, a s druge strane je okrenut k stalnom poboljšanju.

Pokušavajući definirati čimbenike uspjeha kako bi mreža ostala učinkovitom i uspješnom u vremenu, Carbognin je oblikovao sljedeći svojevrsni dekalog:⁶

1. postojanje jasno definirane potrebe;

2. identifikacija homogenoga područnog pojasa;

3. dobro definiran plan rada;

4. jamstvo razmjene između svih uključenih sudionika koje uključuje dovoljno motivirajuće prednosti;

5. implementacija informativnog sustava koji je u stanju proizvoditi korisne podatke i informacije, potrebne za procese odlučivanja uključenih sudionika;

6. financijski potencijali;

7. ljudski potencijali, predani i specijalizirani, koji se bave menadžmentom mreže;

8. prisna suradnja između svih sudionika;

9. postojanje procesa postupnog poboljšanja inicijative;

10. mogućnost ponavljanja usvojenog modela.

Priprema jednog brižljivo izrađenog projekta koji obuhvaća zahvate koje treba ostvariti kao i mogućnost provedbe stalne razmjene informacija i znanja između sudionika mreže, predstavljaju dva daljnja važna aspekta o kojima će ovisiti kvaliteta rezultata. Podudaranje između poduzetih inicijativa i stvarnih potreba na području treba biti stalno praćeno i provjeravano kako bi se mogli ispravljati manje uspješni zahvati i kako bi se razvijale udarne točke proizašle u fazi realizacije.

Od bitne su važnosti i raspoloživa financijska sredstva za stvaranje i potporu planiranih projekata. Isto tako, ne smije se zanemariti ni plan dinamike rada, plan sučeljavanja i inicijativa što sve proizvodi sinergiju između različitih sastavnica mreže. U tom cilju, postojanje odgovarajuće izobraženih ljudskih potencijala od bitnog je značaja.

Naime, brojni potencijali i brojne organizacijske i upravljačke energije trebaju biti uložene od strane svih onih koji ''režiraju'' cijeli posao. No isto tako potrebno je da i u pojedinim artikulacijama mreže postoji izrazita sklonost i težnja ka suradnji i kooperaciji, u cilju uspješnijeg protoka razmjene informacija i bolje međusobnoga uzvratnog djelovanja.

Cijeli proces se dade također poduprijeti i novim tehnologijama; postojanje funkcionalnih telematskih veza i odgovarajućih softverskih proizvoda omogućuju optimalno upravljanje kompleksnim komunikacijskim tokovima, sraslima s razvojem novih mreža suradnje i razmjene informacija i znanja.

Unatoč mogućih budućih otpora od strane korisnika (korištenje novih tehnologija nije u potpunosti rašireno), nove tehnologije pružaju instrumente potpore novim projektima koje su osmislili sudionici u mreži i omogućuju širenje njihovih rezultata. Također omogućuju usvajanje didaktičkih strategija suradnje koje će uzdizati društvenu značajku procesa učenja i podupirati aktiviranje ''mreže pojedinaca''.

Stoga, telematska mreža postaje medij suradnje, odnosno virtualni prostor koji omogućuje opremanje prostora s ciljem međudjelovanja i suradnje između članova učeničke grupe.

U svezi s tim, potrebno je naglasiti da informacijske i komunikacijske tehnologije mogu pridonijeti preobrazbi okoline i učinkovitom posredovanju u mreži, da srazmjerno raspoloživosti i sposobnosti uključenih sudionika, prikupljaju i provode izazove tehnološke revolucije u tijeku.

Tehnološki izbor nije čudotvorno rješenje svih problema niti istraživanje ''specijalnih efekata'' pod svaku cijenu, nego operativno tumačenje političke odluke da se reorganizira način rada, poboljšaju usluge i udovolji potrebama građana na bolji i brži način.

Dakle, uspješnost mreže dade se poboljšati njegovanjem brojnih planskih i strukturalnih aspekata.

Sve su to problematike koje proizlaze iz četiri dimenzije kooperacije, znanja, zajednice i komunikacije, čiji će razvoj omogućiti da se mreža sve više aktivira.

Copyright © Markus Schatten, 2005, sva prava pridržana

Pošaljite e-mail na markus.schatten@foi.hr ukoliko imate bilo kakvih pitanja vezanih za ovu stranicu ili se koristite integriranim sustavom za slanje komentara.
Zadnja promjena: 2006-04-27